Naopaka priča
Posted: August 5th, 2007 | Author: venus | Filed under: Venus II | Tags: tajna |“Razmišljam…ljudi su dvolični, mada, ta nit kod tebe možda nije dvoličnost, prosto ona ograda prema meni kao virtuelnoj i time manje vrednom nego realni ljudi.”
Stala sam, jos par sekundi zadržala prste na tastaturi kao u nadi da će oni otkucati još nešto.
“Ne bih bas mogao to da objasnim. Ustvari mogao bih. Ni u stvarnom zivotu ne bih išao čak možda ni do te granice. Ti? Da li bi ti imala granice u stvarnom životu, poznajući me veoma kratko vreme?” Dobila sam odgovor brže nego što sam očekvala. Par sekundi pauze.
” Verovatno bih”
“Onda me ne krivi zbog toga. Ja tebe izjednačavam sa stvarnim životom. Znači ipak nije tačna tvoja trvdnja iz prve rečenice.”
“Moguće da nije. Nekako sam jedino ubedjena da nisi tip čoveka koji bi o meni tračario i pričao okolo naokolo, ni virtuelno ni realno” U ovo sam već bila sigurna.
“Niko ne zna da pričam sa tobom, ni sa kim ništa nisam podelio, ni virtualno ni realno.”
“Tako sam i mislila, mada to može svakako da se shvati i pozitivno i negativno.”
“A moze li neutralno, tj sivo?”
Zastala sam na trenutak. Ipak nije bilo mesta mom dvoumljenju. Sporost je glupa u ovakvim razgovorima.
“Može. Znaci ja sam tvoja tajna. Nadam se tajna koja ti prija.”
“Tako nekako. Da mi ne prija ne bi je ni bilo.”
Ugasila sam chat i napravila svoju naopaku priču. Kucala u prazno, da virtuelno bude jednako realnom. I to bi onda izgledalo ovako:
Volim dušebriznike. Volim i one koji se ubiše na sve strane pokazujući da su pravični, jaki i dobri sa svima.
Posebno volim one koji se pravdaju da bi ti dokazali kako su oni fenomenalni i da su daleko od “istina” koje caršija prica.
Volim šarene ljudske duše koje zarad straha pred samim sobom i neznanja ko su i odakle su, lobiraju komšije, prijatelje i saradnike. Naravno da ih volim. Život bi bez njih bio lišen iznenadjenja, ostećen za vatromet gluposti i seriju pakosti iz neznanja. Da, najviše volim prijatelje koji su vam u četri oka, slušaoci, savetodavci i čije su reči, rečima velike kao kuće. Posebno ih cenim zato što u milion ili nešto manje očiju i ušiju, tu istu pricu teško da umeju da ponove. Nisu učili napamet pesmice ni u osnovnoj školi a kamoli kasnije, sta li.
Ne volim iskrene, one koji vam u lice kažu ono sto ste po njihovim aršinima zaslužli, jer naravno da su lični aršini pogrešni. Ne, ne volim ni one za koje se mesecima i satima i rečima i delima treba boriti da bi sutra bili vredni i dosledni u vasim životima godinama.
Ko još ima vremena za ta beskrajna dokazivanja?
Da, na kraju Ispravljeni zakljucak bi zvučao manje nesigurno:
Rekoh davno u ovim redovima, za ovo sto pišem i ovo sto mislim Vaše priznanje mi ne treba.
Priznanja i ordenja sam odavno dobila. Od nekih Pravih. Vaša podelite onima koji su ih željni i koji ce se vrlo rado laskavo igrati sa njima.
Istina je, kao sto rece, vrlo relativna stvar… a Pravih je malo
Da, potpuno se slazem sa zakljuckom. Bas sam danas razmisljao o tome sta me vuce da pisem. Nikako priznanje drugih - svestan sam da u sustini nemam pojma o stilu, uvodu, razradi, zakljucku. Medjutim, blog daje obicnom coveku kao sto sam ja, mogucnost da (bez izdavaca) ispolji onog “pravog” sebe. Ako je jos uz to i dovoljno srecan, mozda na tom putu i pronadje srodnu dusu.
Ne znam dal’ se srodna dusa moze sresti tim putem…
Život je neprekidno traganje za nedostajućom polovinom (u mom slučaju možda fali i celih devet desetina). Svi načini su ispravni, dokle god postoji vera. Onog trenutka kad prestaneš da se nadaš i veruješ, prestaješ da živiš.
Budite laki … kao ozon.
Zašto imam utisak da se istorija ponavlja? Da i u još jednoj priči postoji ograničenost između virtuelnog i realnog.
Nema ogranicenosti. To je sustina. Sve sto je virtuelno, pre ili kasnije postane realno.
Ne znaci mozda da je uvek to tako…
Moze biti i sve sto je virtuelno moze da ostane zauvek imaginarno. Sve zavisi od ljudi.
Thanks for answer.
~X^2+Y^3=Z^4~
mislis da je virtuelno jednako imaginarno? ne bih se slozila.
Mir u sudnici, zacuo se glas sudije.
Optuzenik mirno sedi na klupi i ceka zavrsnu rec svog pravnog zastupnika u nadi da ce ga mozda izbaviti iz tog pakla. Advokat izgovara:
U tom momentu nastade tajac u sudnici koji je prekinuo sudija:
Porota sastavljena od 12 obicnih gradjana pocela je da se zagleda, svi su ocekivali sada odgovor zastupnika optuzenog, jer ni sami nisu bili svesni cele price, a onda je advokat izustio:
Sudija je udario cekicem o sto i zatrazio petnaestominutnu pauzu. Sudjenje se ipak nastavlja!