Budjenje
Pokušala sam da napišem. Postove. Priče. Poeziju u prozi. Nešto glatko. Provokativno. Nešto što će te naterati da odregujes, da se zamisliš. Pisala sam. Satima. Danima. Pravila kilometarske poruke. Prepravljala. Izmišljala nove konstrukcije rečenica. Nove dijaloge. Koristila postojeće. Kopirala. Pokušavala iznova i kao s početka. Mesila rukama, bojila mislima. Koristila dusho i onda kad nisi hteo da pročitaš ili čuješ. Stavlja svoje umešene oblike javno. Ogoljeno. Smejala se. Plakala. Sanjala i budila se. Merila količinu libida.
Stvarala da bude božansko. Znajući da se božansko ne odbija, ne previdja, ne zataškava. Neki su se trudili da ga zamažu. Da se nadju i prozovu, da zabrljaju i odreaguju. Džaba im bilo…
Napravila sam mekoću u svakom zrncu prašine. Veru u svakom kamenu spoticanja.
Koliko god da je sudbina izdašna u svojoj darežljivosti uvek postoji neki bunar u koji mogu svi snovi da se strovale.
Svanulo je. Bilo mi je muka. Bila sam mamurna, pospana, kontuzovana. Shvatila sam da citam neke druge poruke i cujem neke druge glasove i da mi osmeh na lice vracaju neke druge stvari.
Ustala sam i sve sam To u jednom potez obrisala vlažnom krpom. Ništa nije iščezlo, samo se preobrazilo u glatku čistu površinu. Da se na nju oklizneš. Jednog dana.
“Budjenje”