Poslednja vrata
Posted: March 24th, 2008 | Author: laluve | Filed under: Based on true life experience |Lupilo je. Škripalo. Ni sa čim se nije dalo zaustaviti. Da sam uspela da koraknem kroz tešku, lepljivu vodu, isprepletanu paučinom ne bih uspela da ih zadržim. Ona su se zatvorila uz tresak, ciku i zvonjavu koja je mirisala na jauk. Pre nego što će se zatvoriti pustila su u mračnu tamnu prostoriju poslednju nit svetlosti koji se stropoštao pred moje noge i ugasio besramno i tužno. Ostao je u tihoj promrzloj dalekoj svetlosti uski hodnik sa hiljadu vrata, čiji su zidovi dugo i nesebično pritiskali moje slepočnice, sužavali svest i remetili san. Muka duha. Trulež besmisla, koraci odrastanja. Izmišljeni i stvarni. Tudji i moj život.
Iza poslednjih zatvorenih vrata zakopčala sam poslednje dugme na košulji i sa njim zakopčala i ideje o pogrešnosti i ispravnosti. Izdaji i samouništenju. Na kraju krajeva, sve su to lažna saučesništva, privid, jer uvek ostajemo sami sa sobom u hodnicima traganja i koliko god nam se činilo da tudji životi i sudbine zavise od nas, samo nam se čini. Nekad i prividja, onda kad osećamo i maštamo. Skolopila sam ruke, u tami. Mrzim horore. Gledala ih nikad nisam. Plašili su me i svaki put sam se saplitala o isto pitanje: koliko bolestan i morbidan jedan um može da bude da bi stvorio morbidnu strašnu priču. Noćas shvatih da za horor nije potreban ni bolestan ni morbidan um, samo život i spoznaja o istom.
Stajala sam sumanuta, ućutkana, kao pred presudom, a znala sam da presude neće biti. Morbidne igre se završe uvek onda kad shvatimo da su takve. Pre toga budu ili suviše proste ili suviše zamršene da bi ih dokučili. Ćutolozi uvek dobiju. Ako ništa drugo ćutnju kao odgovor na ćutnju.
Ostao je lavirint mojih misli i tragovi mojih ponašanja kao zauvek ne otkrivena tajna. Vrata ionako ne umem da otvorim. Nemam ni snage. Ne znam ni da li želim. Možda više nemam ni kome.
Iz dugog ludog hodnika čulo se šutanje i šuštavi koraci. Možda je neka životinja, pomislih. Mačka. Valjda nije. Ne volim mačke. Uvek kad ugledam neku setim se koliko lenja mogu da budem. Ne mogu da tvrdim da generalno volim sve životinje i da se borim za njihov opstanak. Ne mogu da tvrdim niti da ih ne volim. Nekako sam ostala ravnodušna pred saznanjem da je čitav jedan svet sazdan od milosti i ljubavi prema životinjama. I čitav taj isti svet pun onih koji ih iz iste te ljubavi jedu. I iz najboljih namera. Katastrofe se nekad dese iz najboljih namera, pa ti vidi …
Utihnula sam. Prestala sam da kucam. Isekala sam. Sve bitno je postalo ne bitno. Sve značajno je postalo beznačajno. Izdala sam neke i sebe i namerno se saplela pred vratima. Ostao je bledi otisak moje šake na desnom zidu, kao dokaz pokušaja. Nema čiste savesti. Nema nezamenljivih. Puna groblja nezamenljivih i zaboravljenih. Spustila sam ruke. Tišina se klatila u vazduhu kao tajni gubitak. Zabite nepristupačne uvale mojih strahova ostale su na dnu.
Nedostatak svesti o sopstvenoj promašenosti (ili bar promašenosti trenutka) je nešto najgore što može da ti se desi… Ali…
Znam da je nekima iza mene ostao jezivo glup utisak. Ili otisak. Bez ikakve tendenciznosti zato tvrdim da Ne mogu da ispravim. Ne mogu da vratim. Ne mogu nikom više ni da objasnim. Nema ni potrebe. To odsustvo reči i praznina u očima postali su deo mene kao direktna posledica istrošenosti. Moje reči postale su ubrus za skupljanje vode iz tudjih bezdana, otišle su u nepovrat i ostavile moj bezdan, u dolini ispod slomljenog žutog mesea, potopljen.
“Nema čiste savesti. Nema nezamenljivih.”
vrlo tacno!
Ni ja ne volim horore, ali posle ove tvoje priče baš mi se neki sličan osećaj javio. Mučan.
“Nekako sam ostala ravnodušna pred saznanjem da je čitav jedan svet sazdan od milosti i ljubavi prema životinjama. I čitav taj isti svet pun onih koji ih iz iste te ljubavi jedu. I iz najboljih namera.”
Da… ovo me podseti na drugaricu koja na stolu drži sliku prelepog malog teleta. Obožava ih. Kaže da imaju jedan divan pogled. A onda mašta o ražnju. I sladi se njima. To je neka perverzna ljubav, šta li je.
Sezona će se uskoro opet otvoriti. Ja nisam deo nje.
uvek jesmo i ostajemo sami sa sobom. ooo da. ali to je dobro, ako je tako!
I zastrašujuće istovremeno.
E, da nisi nosila kosulju ne bi morala da zakopcavas dugmice.
—
Samo da te pozdravim. Dobro jutro!
Jao, ja svratila i ne mrdam odavde! Jel ce neko i kaficu da mi donese:) Idem tek sad da citam tekstove, prvo sam vid’la atmosferu, pa mi se svidja na prvi pogled.
Nego, ako je i hrana i kafa lepa ko enterijer, ja ne mrdam odavle:):):):):)
Krenuo sam na put i zamolio himeru da isprati moja ocekivanja i moju sopstvenost…
Pitanja i odgovore ostavio sam kao seme razdora medju covekolikim ljudima…
Bez traga u lavirintu misli da nadjem cutanja…
Evo i ovde lavirint…jel viš
et, vidim da si prosla iste ‘muke’
Milice, normalne ljubavi jedva varim, te perverzne nikako…
omi, dobro ili ne , ne prija uvek…
i2u, dobro vece! kosulje retko nosim, ali tad mi se omaklo
MMMila, kafu ces da dobijes, uskoro , a klopa nije kao kod Cace tako da ti dzaba
E, da, dobro dosla
AE, zasto li kad tebe uvek prepoznam onu zbrku razumevanje-nerazumevanje koju drugi nadju u meni…
ucenica, gde ima jos lavirinta? opet propustam zarad frizera i depilacije nesto bitno
mmm…pitas, tj ne pitas…nekako mi se cini da znam da slutis…
dobro jutro! tako ti je to, uvek se nacrta nesto sto ne planiramo.
AE, nije bilo pitanje, zapravo , vise konstatacija …
Ivane, Dobro vece, sta se sad nacrtalo ?;-)
Dobro vece!
To sam rekao kao konstataciju, da se uvek nesto nacrta kad nesto planiramo.
Izvini, ali ja uglavnom ne ostavljam link tj. Url web site-a ili blog-a. Medjutim, zapalo mi za oko da je moj nick uvek sa linkom.
Ako je to problem, da ti smanjim posao, pa ubuduce popunim kolonu sa linkom.
IZvini, ali ponekad me jako nervira kad oni koji imaju blogove, ne ostave link, pa eto ja popunim.
Rekoh, PONEKAD.
Ne zakopčati… zašiti. Te ideje o ispravnosti i pogrešnosti. Ili mi samo tako izgleda odjutros
Ma opusteno, pitao sam samo da te ne bih nervirao u buduce. Evo link je postavljen, i nadam se da nece otici na moderaciju. I onako ce posle toga automatski biti sam postavljen.
Jel’ da da imam ostro oko, sve primetim.
A da, zaboravih da kazem: Dobro jutro!
Tesko te je pronaci, ali lako prepoznati
Spindizzy, ako zakopcas rizik da dugme otpadne, ako zasijes rizik da se otsije. Okreni obrni, ideje o pogresnosti i ispravnosti nanovu ispadnu.
I2U, Dobro jutro. Hvala za link.
Leprsava, OOoooo, mala, pa ima li te igde? Nije bilo bas tesko, kad si me pronasla
Meni su rekli,kada se zatvore vrata ,otvori se prozor.
Jedino ako se u to moze verovati?
Mala is on the road again ( bar za sada
). Nego bas mi je prijalo ponovo da citkam ove tvoje pricice 
Sanjalica, cula sam da moze tako, samo ne uvek. Nazalost.
Lepsava, welcome back
videla da si se vratila, jos da procitam ono sto sam propustila.
Spominjala si pre vise meseci otvaranje vrata. Nisam uspeo da nadjem taj post. Ista vrata?
moguce da jesu
ma ko shisha klopu, uvek je vaznije drustvo. I ambijent… i sunce! I sve drugo!
i to sto kazes…zato je valjda to dobro drusto tesko i naci
a i sunca slabo ima 
Zato ja suncano toplo jutro uvek nosim na svom dlanu
to je bilo u decembru, a sad?
I sad. Uvek, zauvek je kod mene sunce i toplo, iako od sutra prognoziraju kisu.
Pored mene nema zime
Pazi u kakvom sam stanju kad me najjače privukao deo komentara o ražnju! Mmmmmm, klopa, pečenje, senfovi razni, salate sa dosta jabukovog sirćeta, belolučke paprike, pikantno ljut beli luk iz cvekle… Jedino nikako ne korenspondiram sa slikicom telenceta. Prvo - tele je beba, drugo - a gde su porodične fotografije?
e, Ivane, neka ce ti jos mozda i poverovati, neka mlada i zelena
auuuu Mungose ko je shvatio shvatio
Aha, znaci nemam prodju kod starijih i iskusnijih zena
Nisam to rekla. Nisam pricala o ‘prodji’ samo o verovanju !