Hodanje po ivici
Nikada mi neće biti jasno kako funkcioniše mozak ljugavaca, dupelizaca, uvlakača, svih onih klimača glavom koji sve što u istoj imaju je zelja za priznanjima. Opšteprihvaćenost? Lažna? Kome to još treba? Bojim se mnogima.
Danas se na ovaj kišni dan ponovo se žestim i trošim zarad saznanja da su neki ljudi Takvi. To je cena uspeha?
To je put ka sreći? To je zadovoljstvo? To je ispunjenje?
Lakše vam je da kažete prijatelju ili neprijatelju da ima sjajan posao, fenomenalan gard, odličnu priču, nego da iskreno kažete ono što mislite :
ne, nije baš tako dobro…ili ja , bar mislim da nije…ili…
znaš, ne stoji ti taj kupaći kostim baš kako treba, ispada ti celulit na sve strane…
ili…
Lakše vam je da glumite lažnu skromonost, da se unedogled zahvaljujete i pohvaljujete sagovorinike zarad koristi, uspeha, besplatne ulaznice za bioskop sa trecerazrednom prestavom?
Slažete se sa komunističkom propagandom samo zato što ćete slaganjem dobiti office u budjavom podrumu? Lakše je tako?
Možda i jeste lakše, ali je nepošteno. Prema sebi i prema ostatku jebenog sveta.
Eh, da, Tako mogu u nedogled ali nema potrebe. Shvatili ste. Bar neki. Meni, dovoljno.
Samo… hoću li ikad prihvatiti takve, bar onoliko koliko takvi nisu prihvatili mene?
Hoću li uspeti, ikad, da se ugrizem za jezik i prećutim, zarad toga da sutra imam sa kim da pričam? Da progutam i kažem suprotno od onoga što mislim zarad nekoga sa kim sutra mogu da popijem kafu? Ili patos?
Ili da bih mogla sutra, ili već danas da pročitam poneki komentar na svom blogu?
Tuga. Ljudski užas. Ljigavština.
Da, lakše mi je da volim papučiće, bogohulnike, zenomrsce, opsesivce, sve one koji smeju da kažu da su takvi kakvi su, možda i nakardani, nego ove druge izobličene nakaze.
Imam problem?
U kominikacijama?
U zivljenu?
U prijateljstvima?
Jok.
Ja ne, a ti koji imaju neće ga nikad ni videti.
Na žalost.
“Hodanje po ivici”